Zašto se ljudi boje ’15-minutnih gradova’?

U nastojanju da gradove učine korisnijima i ekološki prihvatljivijima, urbanisti su predstavili ’15-minutni grad’, koji se nada da će zadržati stanovnike blizu kuće kako bi se borili protiv klimatskih promjena. Ali hoće li ovaj plan otvoriti vrata većim ograničenjima?

Više od 2000 prosvjednika izašlo je na ulice Oxforda u Engleskoj ranije ovog mjeseca kako bi izrazili svoje neprijateljstvo prema kontroverznom konceptu 15-minutnog grada, koji je već tiho predstavljen u nizu velikih gradova, uključujući Barcelonu, Melbourne, Pariz i Milana.

Usredotočen na rad francusko-kolumbijskog urbanista Carlosa Morena, 15-minutni gradovi dizajnirani su tako da su ljudske potrebe i usluge, kao što su kupnja, posao, obrazovanje i zdravstvena skrb, dostupne kratkom vožnjom biciklom ili pješice s kućnih vrata. Takav je grad podijeljen na četvrti ili zone, a lokalni stanovnici nemaju skoro nemaju nikakvu potrebu putovati izvan svoje neposredne okoline. Kada je potrebno, takva se putovanja mogu realizirati javnim prijevozom ili obilaznicom, čime se štetne emisije osobnih automobila svedu na minimum.

Na prvi pogled, čini se da je teško raspravljati s ovim prijedlogom. Na kraju krajeva, većina ljudi se nekada zatekla kako psuju automobile, možda čak i jure za njima stisnute šake (kao što je moj australski prijatelj bio sklon činiti kad mu se automobili nisu zaustavljali na pješačkim prijelazima), želeći da jednostavno nestanu.

Dapače, tako nešto se nedavno dogodilo u središtu Moskve kada je lokalna vlast nekoliko dugačkih ulica oko Crvenog trga pretvorila u samo pješački promet. Rezultati su bili spektakularni. Duž prostranih cesta koje su nekoć bile rezervirane za strojeve za raspaljivanje vatre, mladi ljudi voze električne skutere, djeca trče bez straha da će postati ubojice na cesti, a gosti uživaju u opuštenim obrocima na terasama bez buke vozila i zagađenja. U međuvremenu, čini se da promjena nije negativno utjecala na poduzeća. Zapravo, čini se da cvjetaju kao nikada prije. Pa gdje je točno problem?

Čini se da velik dio skepticizma, pa čak i paranoje o 15-minutnim gradovima, proizlazi iz novije povijesti, posebice iskustva čovječanstva s pandemijom Covida i restriktivnih metoda koje su neki svjetski čelnici odabrali za suočavanje s njom. Ono što je počelo kao “15 dana lockdowna kako bi se izravnala krivulja” bolesti sa stopom preživljavanja iznad 98%, pretvorilo se u ono što mnogi smatraju maratonom u zatvoru. Ovi skeptici sada vide gradove od 15 minuta kao nastavak zastrašujućeg ‘Velikog resetiranja’, dio uznemirujuće formule ‘Nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan.’ Ideju o odricanju od putovanja automobilom po volji smatraju nečim sličnim “jedenju buba“, što se već promovira kao način ublažavanja klimatskih promjena. Može li se ljudima koji promiču takve ideje vjerovati da će regulirati svakodnevni gradski život?

Da bi se stvari dodatno zakomplicirale, sama ideja da su klimatske promjene problem protiv kojeg se treba boriti pod svaku cijenu je pitanje koje se čini jednako kontroverznim kao i velika rasprava o pobačaju ili kontroli oružja u SAD-u. Neki ljudi, mnogi od njih na političkoj desnici, vide ovu zaštitu okoliša kao ništa više od izgovora za vršenje veće kontrole vlade nad ljudima. Osim toga, sposobnost grada od 15 minuta da pomogne okolišu sama je dovedena u pitanje.

Tijekom prosvjeda u Oxfordu, jedna od govornica, 12-godišnja djevojčica Jasmine, pružila je zamišljeni scenarij: “Recimo da moj prijatelj živi u Zoni 3, a ja sam u Zoni 1. Ako sam, na primjer, otišla kod prijatelja u Zonu 3. Moji roditelji inače dođu po mene svojim autom, potrebno je samo 10 minuta. Dakle, znači li to da bi morali obilaziti obilaznicu i opet se vraćati u grad? Kad bi se moji mama ili tata morali voziti obilaznicom, to bi trajalo 30 minuta, uzrokujući mnogo više zagađenja i ostavljajući puno veće ugljični otisak.”

Štoviše, je li realno misliti da će svako materijalno dobro i usluga uvijek biti lako dostupni 15-minutnom vožnjom biciklom ili neobaveznom šetnjom? Uostalom, ono što vladini birokrati obećavaju i ono što u konačnici daju rijetko je usklađeno. I ne zaboravimo da se poslovni neuspjesi događaju redovito i često bez prethodne najave. Hoće li stanovnici Zone 1, na primjer, biti prisiljeni platiti kazne u slučaju da moraju putovati u Zonu 5 po osnovne proizvode, poput hrane, lijekova, pa čak i vode u slučaju neočekivanih manjkova?

Čak i ako je samostalna četvrt u konačnici u stanju održati stabilan pristup svim željama i potrebama svojih stanovnika, protivnici te ideje otišli su toliko daleko da su je usporedili s gulagom. Osjećaju da bi ih 15-minutni grad lišio slobode izbora da napuste svoje susjedstvo i odu u druge tvrtke, škole i zdravstvene usluge, a da ne moraju izdvojiti novac, vrijeme i živce za tu privilegiju.

“Ideja da četvrti trebaju biti prohodne je lijepa”, komentirao je dr. Jordan Peterson na Twitteru. “Ideja da idiotski tiranski birokrati mogu odlučiti gdje vam je ‘dopušteno’ voziti je možda najgora zamisliva perverzija te ideje – i, ne griješite, to je dio dobro dokumentiranog plana.”

Osim toga, postoje i druga društveno-ekonomska pitanja u vezi s jednakim mogućnostima, privilegijama, pa čak i rasom. Nitko nije bio u mogućnosti predvidjeti posljedice nametanja ograničenja putovanja marginaliziranijim potrošačima koji nemaju kvalitetne usluge u svojim siromašnijim četvrtima i sada moraju platiti više da bi im pristupili na mnogo većoj udaljenosti.

Oxfordov 15-minutni plan grada zapravo ne uključuju prometna ograničenja ili novčane kazne, već se usredotočuju na to da shemu učine provedivom osiguravajući da stanovnici imaju pristup svemu što im je potrebno. To uključuje jačanje lokalne maloprodaje, poboljšanje usluga dostave i druge, jednako dobronamjerne mjere bez zadiranja u osobne slobode. S obzirom na to, klevetnici 15-minutnog grada prozvani su teoretičarima zavjere.

Međutim, Gradsko vijeće Oxfordshirea također ima zaseban plan, skup mjera za smanjenje prometa koje će iduće godine krenuti u probni način rada. Prema ovom planu, stanovnicima neće biti dopušteno voziti nekim gradskim ulicama veći dio dana osim ako nemaju 100-dnevnu dozvolu. Potiče ih se da umjesto toga koriste obilaznicu ili javni prijevoz. Prometne kamere nadzirat će poštivanje propisa, a za prekršaje će se izricati kazne.

Gore spomenuti ‘teoretičari zavjere’ u Oxfordu optuženi su da su pomiješali ta dva plana kako bi ideja o 15-minutnom gradu izgledala zlokobnije nego što jest. Ali njihova je zabrinutost opravdana zbog progresivnog pojačavanja mjera koji su vidjeli tijekom i nakon lockdowna povezanih s Covidom – gdje sada znamo da su mjere digitalnog praćenja korištene za više od pukog smanjenja širenja virusa.

Izvor. Naslovna slika: © Martin Pope / SOPA Images / LightRocket putem Getty Imagesa
Prosvjednici protiv 15-minutnih gradova i cijepljenja protiv Covid-19 u Leedsu, 11. veljače 2023.