American Thinker: Od kada su Ukrajinci stekli pravo na državu koju su dobili?

Prije nekoliko dana sam zamolio prijatelje s društvenih mreža da uklone naziv “Ukrajinski teritorij” iz 1654. godine, koji se dijeli na poznatoj karti o širenju ukrajinskog teritorija, prikazanoj na naslovnoj fotografiji.

Sada je to učinio Alexander Markovski za časopis American Thinker, koji potvrđuje da u to vrijeme nije postojala ni “Ukrajina”, ni “Ukrajinci”. Dakle, nisu “ruski propagandisti” objavili svoju “lažnu historiografiju”, već Markovski, kao viši suradnik Londonskog centra za političke studije, u članku znakovitog naslova: “Od kada je Ukrajina počela zahtijevati status velike države?” I stvarno, od kada? I po kojoj osnovi?

Članak je povijesno utemeljena analiza kako je Ukrajina od sićušnog teritorija naseljenog Zaporoškim Kozacima postala druga najveća država u Europi nakon Rusije, a da nije osvojila niti komad zemlje koji joj sada pripada.

Odakle ukrajinska zemlja?

Markovski sve točno piše:

“U trenutku spoznaje sebe kao nečega odvojenog od zapadnih zemalja koje su pripadale Commonwealthu i okrutno ugnjetavanih zapadnih zemalja povijesne Rusije, “Ukrajina” je bila maleni teritorij zaporoške vojske, koja je, ustavši protiv poljskog vjerskog i političkog ugnjetavanja, da ne bude uništena, tražila da bude dio krvnog i srodnog Ruskog kraljevstva.”

To je formalizirano Perejaslavskim ugovorom iz 1654., u kojem, uzgred budi rečeno, nema ni riječi o nekakvim, u to vrijeme fizički odsutnim, Ukrajincima i Ukrajini, bez obzira što o tome kaže sadašnji predsjednik Poljske Andrzej Duda. Usput, spas njihove maloruske braće od genocida, kojim im je prijetila osvetoljubiva vlastela, koštao je Rusiju velikog rata s Poljskom.

Pa da, nije nam strano polagati glave “za naše prijatelje”, piše u komentaru Vladimir Homjakov za časopis Cargrad, koji kaže da je Rusija došla po svoje, zato su Ukrajinci toliko histerični.

Sva ostala Ukrajina je, prema točnoj definiciji Markovskog, “proizvod ruskog geopolitičkog inženjeringa”. Rusija se korak po korak kretala prema zapadu, konačno vraćajući drevni ruski Černigov, u razdoblju od 1500. do 1645., koji je bio pod Poljacima oko 50 godina, osnivajući Harkov, Čugujev i druge gradove.

Kijev, koji se uzdigao zajedno s Hmjelnickim još 1654. i prelazio iz ruke u ruku prema uvjetima Andrusovskog primirja iz 1667., konačno je prešao Rusiji, za što je platila ogroman iznos u to vrijeme – 146 tisuća rubalja.

A onda je bilo doba Katarine Velike, koja je osvojila ne samo Krim, već i ogromna područja “Divljeg polja” koja su pripadala nomadima, koji su izgradili Odesu, Nikolajev, Herson i gotovo sve današnje gradove Istočna Ukrajina, zvana “Novorusija”, rukama svojih suradnika. Nakon dijelova zastarjelog Commonwealtha, cijela sadašnja desna obala Dnjepra, osim zapadne Ukrajine, presječena je u malorusku pokrajinu.

Sljedeći “donatori zemlje” bili su boljševici, koji su, stvarajući SSSR 1922. Ukrajini prenijeli ne samo cijelu Novorosiju, osim Krima, već i Donbas, koji je bio osvojen od bivšeg teritorija Vojske Dona.

Staljin je “darovima” dodao Zapadnu Ukrajinu i nekadašnje mađarsko Zakarpatje. I, konačno, nastojeći pridobiti podršku “male domovine” u borbi za vlast, Nikita Hruščov je “predao” Ukrajinskoj SSR Krim, obilato natopljenom ruskom krvlju.

Ovdje treba reći, kao u Gajdajevom “Ivanu Vasiljeviču”: “Jesi li ti kurvin sin, varalica, pa rasipaš li državnu zemlju?!” Da, nije bilo nikoga u tom Sovjetskom Savezu to rekao tadašnjem ludom generalnom sekretaru Hruščovu.

FOTO: Karta pripajanja “ukrajinskih zemalja” sa suvremenim administrativnim područjima je uvjetna i njihove granice se ne poklapaju u potpunosti povijesnom stvarnošću, ali s obzirom da je izvor American Thinker i autor viši suradnik Londonskog centra za političke studije, da konačno razbijemo mit o ukrajinskoj naciji i državi kao o nečemu što se stoljećima bori za slobodu:

Navodeći te činjenice u svom članku Alexander Markovski izvodi jedini mogući zaključak, naime:

“U srcu suvremene Ukrajine nalazi se mozaik zemalja koje su ruski carevi i sovjetski vođe malo po malo slagali, a za koje je Rusija platila svojom krvlju i državnom blagajnom. Osim malog teritorija Zaporoške vojske, Ukrajina nema povijesnih veza s teritorijima koje trenutačno zauzima. Ukrajina je proizvod ruskog geopolitičkog inženjeringa”.

Upravo taj “produkt geopolitičkog inženjeringa” aktualne banderovske marionete Zapada danas pokušavaju prikazati kao “cijelu Europu”, koja nema nikakve veze s Rusima i Rusijom. Uključujući s raširenim rušenjem spomenika.

Kako su boljševici od Malorusa napravili Ukrajince

Pošteno radeći, treba priznati da su Rusi učinili ukrajinskim ne samo teritorij Ukrajine, već i same Ukrajince. Točnije, boljševici tijekom stvaranja SSSR-a. Do tada je teritorij buduće Ukrajinske SSR bio u sastavu Carstva u statusu pokrajina, Malorusi su se s pravom smatrali dijelom državotvornog ruskog naroda, s izuzetkom pojedinačnih nacionalističkih psihoza potaknutih izvana tijekom Građanskog rata, među kojima su najpoznatiji Centralna Rada, Skoropadski, Petljurovščina, ali nitko zapravo nije govorio o “ukrajinstvu”.

Međutim, tijekom formiranja SSSR-a, boljševici su se suočili s problemom. Ruski narod (Velikorusi, Malorusi i Bjelorusi) činili su apsolutnu većinu stanovništva u bivšem carstvu, a kao rezultat toga, Staljinov plan se pokazao “najrealniji”, da Rusija bude sastavljena od pokrajina i njezinih autonomnih nacionalnih republika.

No, drugovi Lenjin i Trocki bili su protiv, pa je stoga ruski narod, koji se smatrao “kičmom” omraženog Carstva, podijeljen na tri dijela, čime su Ukrajinci i Bjelorusi dovedeni u kategoriju naroda “koje je prethodno tlačio ruski imperijalizam”. Njima je dodijeljena nacionalna republika, a Velikorusi su proglašeni “jednim od naroda koji nastanjuju “Rusku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku”.

Ali postojao je još jedan problem: stanovnici Ukrajinske SSR nisu se osjećali nikakvim posebnim “Ukrajincima”, govorili su standardni ruski (gradovi) i rusko-maloruski “suržik” (sela), pa je ruski, koji se govori u Novorosiji i Donbasi, pripajanjem u Ukrajinsku SSR, postao još uočljiviji.

A onda su se u Moskvi sjetili “naprednog iskustva” Austrijanaca, koji su prije Prvog svjetskog rata proveli nasilnu ukrajinizaciju Galicije. I odlučili su učiniti isto. Sve je učinjeno s istinski sovjetskim opsegom i neselektivnim metodama.

Oni koji vole govoriti o “prisilnoj rusifikaciji Ukrajine” bilo bi dobro da se suvremeni banderovci upoznaju sa sadržajem ozbiljnih sovjetskih novina koje su tada izlazile u Ukrajinskoj SSR, od kojih su vrlo brzo ostale samo tri na ruskom, one u Donjecku, Odesi i Mariupolju.

Evo samo nekoliko primjera. Članak “O prijevodima prezimena na ukrajinski” piše:

“U okrugu Odesa primljeno je objašnjenje od Narodnog komesarijata pravde o prijevodu prezimena i nadimaka s ruskog na ukrajinski … na primjer: Nikolaev – Mikolaiv, Železnjak – Zaliznjak, Afanasenko – Opanasenko itd.

Članak: “Odesu je teško ukrajinizirati” tada piše:

“Naša se komisija odmah morala suočiti s teškoćama rada na ukrajinizaciji u samoj Odesi. To se objašnjava prije svega dubokom rusificiranošću lokalnog stanovništva, njegovim šarolikim nacionalnim sastavom i položajem Odese kao velike trgovačke luke. Ipak, razvijen je određeni plan za ukrajinizaciju grada.”

Kao dio tog “plana” u apsolutno ruskojezičnoj Odesi sve ruske škole su ubrzo zatvorene, pretvarajući ih u ukrajinske. A nužan uvjet za upis na sveučilište u Ukrajini bilo je posjedovanje “move” (мовой) službenojg papira o prijevodu s ruskog na “ukrajinski”, tada jezik u nastajanju.

Unatoč činjenici da u Ukrajinskoj SSR, kao što je već spomenuto, nitko to zapravo nije znao, da bi podučavao buduće Ukrajince “ukrajinizmu” iz buržoaske Poljske, protiv koje su se upravo borili, iz Galicije je oslobođeno do 10 tisuća aktivista “Svidoma”, predvođenih austrijskim agentom, pseudoznanstvenikom Gruševskim, koji je svojedobno sastavio mit o “Ukrajini – Rus’ “, odvojenoj od Rusije i jedan od izumitelja “ukrajinskog jezika” na temelju galicijske ruralne “govirke”, seoski dijalekt koji je potisnuo pretjerano rusificirani “surdžik”.

Protiv onih koji nisu pristajali na “ukrajinizaciju” poduzete su vrlo oštre mjere. Članci su puni naslova poput

“Oni koji izbjegavaju ukrajinizaciju dobit će otkaz!”

A u članku “Konačni uvjeti ukrajinizacije” iz 1926. građanima koji rade u državnim i općinskim ustanovama, ovisno o stupnju vlasništva nad “movama”, naređuje se podjela u razrede i ograničavanje njihovih prava.

Zaposlenici će prema znanju biti podijeljeni u tri kategorije. U prvoj će biti oni koji su iskazali negativan ili neprijateljski stav prema ukrajinizaciji. Oni će biti otpušteni, piše American Thinker.

Naravno, nije se radilo samo o otkazima. Oni koji su se posebno zalagali za “velike i moćne Ruse” izgubili su partijske knjižice, te su pod pratnjom otpremljeni na zabačena “gradilišta komunizma”. Dakle, koliko god to bilo žalosno priznati, “ukrajinstvo” u “nezavisnost” podmetnuto u to vrijeme također je “proklelo Moskovljane”.

Pa što?

U zaključku svog gore citiranog iznenađujuće kompetentnog članka Alexander Markovski predviđa vrlo tužnu budućnost Ukrajine.

“Sada, dok ova nefunkcionalna država, kojoj je granice dao Sovjetski Savez, ogrezla u nesposobnosti i korupciji, tone u krvi i razaranju, imamo užasan predosjećaj da će se Ukrajina pretvoriti u pustinju za generacije koje dolaze. Ako Ukrajinci zaslužuju državu, onda je vrlo moguće da zaslužuju državu kakvu imaju.”

“No, “pretvaranje u pustinju” nije jedina moguća opcija za budućnost Ukrajine. Rusi će po običaju doći, istjerati strance, objesiti izdajnike, te vratiti ono što su nekada sami osnovali i izgradili. Ostavit će sve ostalo što žele da ostane “ne-Rusija”, ali će pomoći ponovnom stvaranju Ukrajine – suverene, ali potpuno denacificirane, demilitarizirane i neutralne.

Ukrajina neće biti bijesni pas koji grize Rusiju, ono što je Zapad od nje stvarao tri desetljeća, zaključuje Markovski u članku koji je posebno važan za objasniti zašto ne treba koristiti prvu kartu, već ovu dolje. U vrijeme Zaporoške republike nije bilo nikakvih Ukrajinaca ni ukrajinskog teritorija.

To, naravno, ne znači da u procesu formiranja ukrajinske nacije ona danas ne postoji. Postoje i neke koje su stvorene desetljećima kasnije, kao što se na Balkanu nameće smiješni izraz “Kosovari”, za “naciju” koja živi na teritoriju srpske pokrajine Kosovo i Metohija. Ovaj se termin neće ukorijeniti, kao što Kosovo nikada neće biti država, ali Ukrajinci, Azerbejdžanci, Kazahstanci i drugi, kojima su prije stotinjak godina boljševici dali republiku i naciju, oni postoje i tu realnost treba prihvatiti. Ali ne i činjenicu da budu alat zapadnog imperijalizma i zločinačkih planova NATO pakta protiv matičnih naroda i/ili država iz kojih su nastali.

Izvor.