Bivši nacisti u službi ujaka Sama: Kako su SAD preuzele kontrolu nad glavnom njemačkom obavještajnom službom

Povijest BND-a, njegovog osnivača Reinharda Gehlena i njegove odane službe Washingtonu.

Sjedinjene Države još uvijek u biti okupiraju Njemačku, Japan, Republiku Koreju i druge zemlje. Pritom ih se cinično naziva ravnopravnim saveznicima… Kakva je to suradnja?

Ovo pitanje postavio je ruski predsjednik Vladimir Putin tijekom govora u Kremlju 30. rujna 2022., kada su potpisani sporazumi o ulasku novih regija u sastav Ruske Federacije.

Ruski predsjednik nije ulazio u detalje, no teško je zanemariti da najjača država zapadne Europe, Njemačka, sve više djeluje protiv svojih nacionalnih interesa.

Berlin svoj vanjskopolitički kurs usklađuje s Washingtonom ne samo na redovitim summitima NATO-a i G7, već i putem privatnih kanala. Jedna od njih je njemačka vanjska obavještajna služba, službeno nazvana Njemačka savezna obavještajna služba (BND).

Ovu su službu nakon Drugog svjetskog rata osnovali bivši nacisti i časnici SS-a kako bi služila kao privatna obavještajna organizacija.Kontrola nad službom bila je u potpunosti u rukama Sjedinjenih Država, a glavne obavještajne operacije vođene su u interesu Sjedinjenih Država. Brojna istraživanja raznih medija pokazala su da ni danas situacija nije puno drugačija.

Časnik, špijun, nacist

Povijest njemačke obavještajne službe neraskidivo je povezana s njezinim osnivačem Reinhardom Gehlenom. Rođen je 3. travnja 1902. u Erfurtu, u Pruskoj, u obitelji umirovljenog časnika Waltera Gehlena. Obitelj je potjecala iz flamanske aristokracije, gdje su muškarci tradicionalno služili vojsku.

Mladi Gehlen imao je sve prilike prekinuti obiteljsku tradiciju – nakon Prvog svjetskog rata, prema odredbama Versailleskog ugovora, Njemačkoj je bilo zabranjeno imati vojne obrazovne ustanove.

Sve se promijenilo dolaskom Adolfa Hitlera na vlast. Pod njegovom vlašću Njemačka je nastavila svoj put militarizacije. Jedan od prvih koraka bila je obnova vojnih obrazovnih ustanova, uključujući i Generalštabnu školu. Budući šef BND-a bio je jedan od njihovih prvih diplomaca.

Godine 1936. Gehlen je imenovan časnikom operativnog odjela grupe “Jug” njemačke vojske, pod vodstvom jednog od najboljih generala Drugog svjetskog rata, Ericha von Mansteina. To mu je poslužilo kao odskočna daska za daljnju vojničku karijeru. Tijekom Drugog svjetskog rata, Reinhardt je napredovao do čina general-pukovnika i postao šef vojne obavještajne službe u njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu (FHO).

Tijekom ratnih godina ova je struktura prikupila velike količine podataka o tehničkim, vojnim, strateškim i političkim obavještajnim službama Sovjetskog Saveza.

Zapravo, Gehlen je svoju briljantnu vojnu karijeru u potpunosti dugovao Hitlerovim nacistima.

No, već 1944. bio je svjestan sve manjih izgleda nacističkog režima. Kao gorljivi antikomunist, odlučio se pridružiti jednom od zapadnih saveznika spremnih masno platiti za njegove usluge. Šef obavještajne službe naredio je kopiranje brojnih obavještajnih dokumenata i skrivanje u vodonepropusnim bačvama koje su zatim zakopane na raznim lokacijama u austrijskim Alpama.

Nije mu dugo trebalo da pronađe kupca. U srpnju 1943. vojni ogranak američkog Ministarstva obrane formirao je Odjel za posebne projekte. Ova je organizacija počela razvijati tajni program prekvalifikacije njemačkih ratnih zarobljenika.

Mjesec dana prije kapitulacije Njemačke, 5. travnja 1945., general-pukovnik, zajedno sa svojim pomoćnicima Gerhardom Wesselom i Hermannom Bohnom, predao se Amerikancima, ponijevši sa sobom obavještajne podatke o Sovjetskom Savezu prikupljene tijekom rata i najbolje pro- Američko osoblje.

Neposredno prije toga, načelnik Glavnog stožera američke vojske George Catlett Marshall Jr. pristao je proučiti arhive vojnih formacija Wehrmachta na Istočnom frontu. Također u travnju 1945. sklopljen je sporazum između obavještajnih službi Velike Britanije i Sjedinjenih Država o proučavanju iskustva vođenja vojnih operacija protiv SSSR-a. Gehlen je sa svojim podacima i iskustvom imao odličan tajming.

Po dolasku u SAD dobio je pseudonim Hans Holbein i službenu potvrdu koja je skrivala činjenicu da američka vojska surađuje sa
SS-ovcima.

Kao rezultat Gehlenova sporazuma s vladom SAD-a, počevši od sredine rujna 1945., ratni zarobljenici u logoru Fort Hunt, Virginia, SAD, započeli su istraživački rad pod njegovim vodstvom. Projekt je dobio kodni naziv “B” (Bolero).

Nacistički tematski klub

Prema informacijama dobivenim iz arhiva CIA-e, oko 200 časnika sudjelovalo je u šemi od listopada 1945. do travnja 1946. godine. Rezultat njihova rada bio je dokument od 3.657 stranica pripremljen za vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država i Kanade.

U srpnju 1946. Gelenova grupa “Bolero” spojena je s drugom obavještajnom jedinicom sastavljenom od bivših nacista. Riječ je o “Keystoneu”, servisu za praćenje radijskih prijenosa na europskom teritoriju pod kontrolom SSSR-a. Vodio ih je Hermann Baun, a nalazili su se u Oberurselu u Njemačkoj. Zajednička operacija ovih dviju skupina nosila je kodni naziv Rasti, a njihov glavni zadatak bio je prikupljanje obavještajnih podataka o stanju oružanih snaga SSSR-a na europskim teritorijima pod njihovom kontrolom.

Nekoliko mjeseci kasnije, Gehlen i američka vlada dogovorili su se o stvaranju prave špijunske agencije pod nazivom “The Gehlen Organisation”. Bio je na čelu organizacije do njenog ukidanja.

Neki od prvih ljudi koje je Gehlen regrutirao bili su časnici SS-a i Gestapoa koji su dobili lažna imena i krivotvorene dokumente.

U deklasificiranim arhivama CIA-e nalaze se dosjei o jednom od članova osoblja, Heinu Paulu Johannisu, koji je služio u SS-u i pridružio se organizaciji pod imenom Karl Schuetz. Među prvima su se pridružili SS časnici Franz Göring i Hans Sommer, kao i Herbert Stein.

Gehlen je također pozvao general-pukovnika Friedricha Wilhelma von Melentina, bivšeg zapovjednika 4. oklopne armije; general bojnika Nichtkea, koji je zapovijedao divizijama u Poljskoj i Rusiji; General bojnika Rudolf Kleinkamp, ​​koji je bio šef kadrovske službe Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta; potpukovnika Heinz Gudernana; pukovnik von Kretschmera, bivšeg vojnog atašea u Tokiju; i druge vojnike Wehrmachta.

Vodeća mjesta na čelu grupa zauzimali su bivši časnici SS-a koje je Gehlen osobno poznavao. Pukovnik Heinz Herr postao je glavni analitičar; Pukovnik Ulrich Noack vodio je istraživačku skupinu o gospodarstvu SSSR-a; Satnik Blossfeld vodio je ispitivanja.

Agenti koji su davali informacije organizaciji u potpunosti su se sastojali od pro-Hitlerovih građana koji su sudjelovali u aktivnim neprijateljstvima tijekom Drugog svjetskog rata na strani nacističke Njemačke.

Nove aktivnosti bivših nacista

Službeni podaci o registraciji organizacije Gelen nedostaju iz očitih razloga. Poznato je samo da je djelovao pod različitim nazivima: od 1949. do 1950. godine pod kodnim imenom “Potomstvo”, od 1950. do 1951. godine kao “Odeum”, a od 1951. do 1956. godine kao “Zatvrač”. Glavna djelatnost organizacije bila je prikupljanje obavještajnih podataka u zemljama istočne Europe i SSSR-a.

Probni rad nove organizacije započeo je 1. travnja 1946. i dobio pozitivnu ocjenu Amerikanaca.

Međutim, prva veća operacija Gelenove organizacije pokrenuta je 1947. godine pod kodnim nazivom “Akcija Hermes”. Cilj je bio sustavno ispitati stotine tisuća bivših njemačkih ratnih zarobljenika, koji su se počeli vraćati iz sovjetskih logora gdje su bili prisiljeni sudjelovati u obnovi zemlje.

Agenti organizacije držali su stalne položaje u logorima za repatraciju zapadnih zona, a zatim u Njemačkoj. Gotovo svakog povratnika – i vojnike i civile – kontaktirali su agenti i pitali ih gdje su držani i u kojim tvornicama rade. Agente su prije svega zanimali špijuni s druge strane. Glavne teme bile su sovjetska industrija, naoružanje, telekomunikacije i odnos stanovništva prema vlasti.

Kada su Gehlenovi agenti otkrili značajan porast proizvodnje tenkova i vojnih zrakoplova u Sovjetskom Savezu nakon 1945., vijest je uznemirila američku vojsku, koja je primila sva izvješća.

U svibnju 1949. britanski obavještajci također su proveli “Operaciju Jungle”, čija je svrha bila priprema i slanje diverzantskih odreda koji su djelovali pod krinkom narodnooslobodilačkih pokreta u baltičke republike i socijalističku Poljsku.

U kasnim 1940-ima MI6 je uspostavio poseban centar u Chelseaju u Londonu za obuku agenata za slanje u baltičke države. Operaciju su vodili Henry Carr, direktor sjevernoeuropskog odjela MI6, i Alexander McKibbin, šef baltičkog odjela.

Gellenova organizacija imala je zadatak odabrati agente za operaciju među bivšim nacistima. Agenti su do baltičkih država prebačeni morskim putem pod okriljem fiktivne brodarske tvrtke “British Baltic Fishery”, koja je radila na ratnom brodu.

Službeno, tvrtka se bavila zaštitom zapadnonjemačkih ribara od “sovjetske samovolje” na moru. Kako bi sakrila umiješanost britanske vlade u slučaju da brod zaplijeni sovjetska mornarica, Gellenova organizacija mu je dala njemačku posadu.

No, Ministarstvo državne sigurnosti SSSR-a (MGB) je preko svojih agenata u Britaniji obaviješteno o operaciji i uhićena su gotovo sva 42 agenta “Džungle”.

Proslava na čiji račun?

Gehlen je u svojim memoarima napisao:

“Do 1956. nismo imali mogućnosti pokriti zaposlenike državnim osiguranjem, jer nije bilo formalnog poslodavca”.

U početnoj fazi Gellenove organizacije, Washington ih je koristio kao ćeliju vlastite vojske. Američka vojska preuzela je zadatak opremiti skupinu nacističkih obavještajaca tehničkim alatima, od pisaćih strojeva do potrebne radio opreme.

Novonastala ustanova financirana je isključivo iz američkog proračuna, a troškovi su se, prema izvješćima iz različitih izvora, kretali od 1,5 do 3,4 milijuna dolara godišnje za 50 zaposlenika. Osim toga, američka vojska opskrbljivala je organizaciju gotovinom, kao i robom široke potrošnje iz njezinih skladišta, koja je mijenjana za novac na crnom tržištu, kao roba za razmjenu, ili korištena za plaćanje.

U rujnu 1946. tvrtka je od američke vojske dobila 160.000 cigareta, 43.300 litara benzina i približno 50.000 dolara. U razdoblju od srpnja do listopada 1948. godine dobili su 82.153 čokoladice, 67.150 kutija cigareta, 4.500 žileta i 1.815 pari vunenih čarapa.

Američka novinarka Mary Ellen Rees u svojoj je knjizi General Reinhard Gehlen: Veza s CIA-om napisala:

“Gehlenova organizacija koja se brzo širila stalno je trebala novac. Ono što bi američka vojska osigurala nije bilo dovoljno, a ‘crno tržište’ postalo je njihov glavni izvor prihoda. Sustav je bio i učinkovit i besraman. Vojska je organizaciji davala novac za zalihe, koje su posebni timovi organizacije prodavali na ‘crno tržište.’

Nakon sporazuma, Odjel za kriminalističke poslove američke vojske zaplijenit će robu na temelju toga što je ilegalno ušla na ‘crno tržište’ i vratiti je u svoja skladišta samo da bi opet završila na ‘crnom tržištu’. Nakon valutne reforme iz lipnja 1948., kada je uvedena nova njemačka marka, ovaj profitabilni ciklus postao je pitanje opstanka. Prema Gehlenu, njihova kupovna moć tada je smanjena za 70 posto.”

Godine 1949. Gehlenova organizacija postala je podređena CIA-i i ostala pod njezinom kontrolom sve dok Njemačka nije uspostavila vlastitu vladu, za koju je organizacija nastavila raditi.

Među dokumentima pronađenim u arhivama CIA-e bio je i platni popis organizacije. U to vrijeme plaća svakog zaposlenika kretala se od 500 do 900 američkih dolara.

Od ranih 1950-ih njemačko gospodarstvo financiralo je instituciju preko agencije kodnog naziva Institut za industrijska istraživanja.

Godine 1951. organizacija je dobila 600.000 njemačkih maraka od partnerskih tvrtki “Standart Elektriek AG”, “Rodenstock” i “Messerschmidt”.

Od 1954. Bonn je mjesečno osiguravao novčana sredstva u iznosu od 30.000 njemačkih maraka. Novac je dolazio i iz ureda Reptilienfondsa saveznog kancelara.

Rođenje njemačke obavještajne službe

U lipnju 1950. Gehlen je Hansu Globkeu, državnom tajniku u uredu saveznog kancelara, izrazio svoja stajališta u korist stvaranja zapadnonjemačke vanjske obavještajne službe, a u rujnu iste godine razgovarao je sa saveznim kancelarom Konradom Adenauerom.

Njegovi su stavovi na kraju naišli na potporu zbog promjene situacije u međunarodnoj politici.

U lipnju 1950. godine počeo je Korejski rat, čime je postalo jasno da se Hladni rat u svakom trenutku može pretvoriti u pravu borbu.

U podijeljenoj Njemačkoj dva suprotstavljena društvena sustava – komunizam i kapitalizam – stajala su doslovno jedan nasuprot drugoga. Novi rat u Aziji naglasio je vitalnu potrebu prikupljanja informacija o neprijatelju i određivanje smjera obavještajnih prioriteta.

Situacija je bila na strani vojne špijunaže – prvenstveno protiv trupa u Istočnoj Njemačkoj (obavještajni podaci kratkog dometa), kao i u Poljskoj, Čehoslovačkoj i drugim zemljama istočnog bloka, uključujući Jugoslaviju i Albaniju (duboki obavještajni podaci) te u samom Sovjetskom Savezu. (inteligencija dugog dometa).

Intenzivni napori da se organizacija Gelen uključi u strukturu Savezne vlade i time osigura njezino proračunsko financiranje okrunjeni su uspjehom pet godina kasnije, kada je 11. srpnja 1955. godine Kabinet ministara konačno odlučio preuzeti kontrolu nad organizacijom i podrediti je Uredu saveznog kancelara.

Nepunih godinu dana kasnije, 1. travnja 1956., Gelenova se organizacija konačno transformira u BND, ali se njezina struktura nije nimalo promijenila. Sam Gehlen ostao je stalni šef obavještajne službe još 12 godina.

Ne postoje službeni podaci niti znanstveno potvrđeni neovisni podaci o tome kako se mijenjao broj zaposlenih u BND-u od 1956. Prema općeprihvaćenom mišljenju u DDR-u broj zaposlenih se udvostručio s 1.245 ljudi 1956. na 2.500 1963., a zatim se ponovno udvostručio na pet tisuća 1968., a 1977. BND je zapošljavao 6.500 službenika, namještenika, radnika i časnika poslanih iz Bundeswehra.

Stare navike, novi status

Iako je BND formalno postao suverena obavještajna služba formalno suverene države, nastavio je izvršavati zadatke u interesu američke vlade, što je potvrdila i istraga Washington Posta i njemačkog kanala ZDF.

Istraga se poziva na dokumente CIA-e i BND-a i navodi da je pola stoljeća od 1950-ih nadalje CIA u suradnji s BND-om čitala tajnu korespondenciju vlada 120 zemalja i od toga imala višemilijunsku financijsku dobit. To je provedeno preko švicarske tvrtke “Kripto AG”, koja proizvodi opremu za šifriranje.

Mnogo toga sugerira da njemačka obavještajna agencija i danas nastavlja obavljati svoje aktivnosti u interesu Sjedinjenih Država.

Na primjer, 2015. njemačke novine “Bild am Sontag”, pozivajući se na elektroničko priopćenje BND-a, izvijestile su da je po nalogu američke Nacionalne sigurnosne agencije (NSA), njemačka obavještajna organizacija prikupljala informacije o Austriji, koristeći ključne riječi kao što su kao bundesamt (savezna agencija), gov (vlada), diplo (diplomatske institucije, Ministarstvo vanjskih poslova).

Publikacija je ranije izvijestila da je BND pomogao Agenciji za nacionalnu sigurnost u špijuniranju članova francuske vlade i Europske komisije.

Obavještajna služba svake zemlje znak je njezine suverenosti i oruđe za rješavanje državnih zadaća podređenih nacionalnim interesima.

Polazeći od navedenog, kao i iz povijesti tako strateški važne agencije kao što je BND, može se razumno zaključiti da Njemačka u ovom trenutku nije potpuno suverena.

Izvor. Naslovna slika: © RT