Nema šanse da Kissinger očekuje da će ozbiljno shvatiti njegov najnoviji mirovni prijedlog

Kissinger je dovoljno pametan da zna da nitko neće uzeti za ozbiljno njegov posljednji mirovni prijedlog, ali to je bit. Zaokupljen je samo izgradnjom naslijeđa i nije iskren oko političkog rješavanja ukrajinskog sukoba.

Bivši državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger otkrio je svoj najnoviji mirovni prijedlog za ukrajinski sukob u članku koji je objavio u The Spectatoru. Usporedio je ovaj tekući posrednički rat s Prvim svjetskim ratom i žalio se što potonji nije završio diplomatskim sredstvima sredinom 1916. kada je postojala prilika da se vrati na modificirani status quo ante. Imajući tu izgubljenu priliku na umu, iznio je prijedlog sličnog duha kako bi navodno spriječio još smrtnih slučajeva Ukrajinaca.  

Prema Kissingeru, “mirovni proces bi trebao povezati Ukrajinu s NATO-om, kako god da je izražen… Rusija bi otuda odbacila svoja osvajanja, ali ne i teritorij koji je okupirala prije gotovo deset godina, uključujući Krim. Taj bi teritorij mogao biti predmet pregovora nakon prekida vatre. Ako se prijeratna linija razdvajanja između Ukrajine i Rusije ne može postići borbom ili pregovorima, moglo bi se istražiti pribjegavanje načelu samoodređenja.”

Po njegovom mišljenju, ovakav slijed događaja je neophodan budući da je “Ukrajina po prvi put u modernoj povijesti postala velika država u srednjoj Europi. Uz pomoć svojih saveznika i nadahnuta svojim predsjednikom, Volodimirom Zelenskim, Ukrajina je zaustavila ruske konvencionalne snage.” Nadalje, bilo kakav ishod koji bi Rusiju “učinio nemoćnom” bio bi neprihvatljiv, kaže Kissinger, jer bi radikalno promijenio ravnotežu snaga u Euroaziji.

On predviđa da bi “raspad Rusije ili uništavanje njezine sposobnosti za stratešku politiku mogao njezin teritorij koji obuhvaća 11 vremenskih zona pretvoriti u sporni vakuum. Njegova konkurentska društva mogla bi odlučiti svoje sporove riješiti nasiljem. Druge zemlje bi mogle nastojati proširiti svoja potraživanja silom.” Od slične važnosti, Kissinger vjeruje da se njegov mirovni prijedlog mora odmah provesti kako bi se izbjegao scenarij po kojem AI neizbježno preuzima kontrolu nad sukobom.

Prema njegovoj procjeni, “Jednom kada se prijeđe granica u ovom području i visoka tehnologija postane standardno oružje – a računala postanu glavni izvršitelji strategije – svijet će se naći u stanju za koje još nema utvrđen koncept… Prevladavanje disjunkcija između napredne tehnologije i koncepta strategija za njezinu kontrolu, ili čak razumijevanje njezinih punih implikacija, jednako je važno pitanje danas kao i klimatske promjene”.

Kissinger je zaključio svoj najnoviji članak napisavši da “Potraga za mirom i redom ima dvije komponente koje se ponekad tretiraju kao proturječne: težnja za elementima sigurnosti i zahtjev za činovima pomirenja. Ako ne možemo postići oboje, nećemo moći postići ni jedno ni drugo. Put diplomacije može izgledati kompliciran i frustrirajući. Ali napredak do toga zahtijeva i viziju i hrabrost da se krene na to putovanje.”

Koliko god bio dobronamjeran, kao što on prikazuje svoj najnoviji mirovni prijedlog, ima nekoliko pogrešaka koje bi već trebale biti očite objektivnim promatračima. Prvo, iako je trajni odnos Ukrajine s NATO-om već svršena činjenica i malo je vjerojatno da će biti preokrenut bez crnog labuda, to nije “glavna država u srednjoj Europi” u smislu kako ju je on opisao. Umjesto toga, to je jednostavno jedan od najvećih američkih proxyja u povijesti. To znači da nema neovisnu agenciju koju on implicira.

To dovodi do druge zablude u kojoj on implicira da će sukob neizbježno dovesti do “balkanizacije” Rusije, što nije ništa drugo nego neokonzervativna politička fantazija. Ukrajina nije neovisni akter sposoban postići takav ishod, niti njezin pokrovitelj može unaprijediti taj scenarij, čak i ako jest jer se Rusija pokazala otpornom na pritisak bez presedana. Ipak, taj scenarij služi kao jedna od dvije osnove na kojima je Kissinger prožeo svoj posljednji mirovni prijedlog s osjećajem hitnosti.

Drugi takav scenarij prelazi u treću zabludu, a to je da će ubrzani napredak AI navodno dovesti do toga da računala uskoro preuzmu kontrolu nad sukobom i tako riskiraju kraj čovječanstva ako ga pogrešnim proračunom gurnu u nuklearnu apokalipsu. Kissinger je u pravu kada upozorava na izazove povezane s ovim trendom, ali nije u pravu kada predviđa da će se on očitovati vrlo brzo ukoliko zainteresirane strane ne prihvate njegov najnoviji prijedlog za političko rješavanje ukrajinskog sukoba.

Što se tiče toga, oni sadrže posljednje dvije zablude svojstvene njegovom članku, naime da se Rusija ne može zakonski odreći svojih zahtjeva za one bivše ukrajinske regije koje su se ponovno ujedinile s njom krajem rujna i da ne bi vjerovala međunarodnoj zajednici da nadzire bilo koji sljedeći referendum. Prvi je zbog ustavne zabrane ustupanja ruske zemlje, dok je drugi povezan s bivšom njemačkom kancelarkom Merkel koja je priznala da je iskoristila Minsk sporazume kao varku za prevaru Putina.

Prvo znači da niti jedan ruski čelnik ne može legalno poništiti ponovno ujedinjenje Novorosije s njihovom zemljom, što bi također bilo političko samoubojstvo čak i da su to pokušali učiniti jednostrano unatoč ustavu, dok je drugo onemogućilo Moskvi da ikada više vjeruje Zapadu. Sve u svemu, najnoviji Kissingerov mirovni prijedlog je mrtvorođenče i neće naići na nikakav prijem u Kremlju, niti u Kijevu što se toga tiče budući da njegovo hipernacionalističko vodstvo neće odustati od svojih zahtjeva za Krimom.

Nitko ne treba sumnjati da je toga svjestan i jedan od najbriljantnijih diplomatskih umova u stoljeću, pa se postavlja pitanje zašto je uopće javno iznio svoj posljednji mirovni prijedlog. S obzirom na to da mu do 100. godine fali manje od šest mjeseci, vjerojatno ga je motivirala želja da osigura svoju ostavštinu, zbog čega je izgleda smatrao da se isplati napraviti takav potez.

Da objasnim, on najvjerojatnije zna da ga nijedna strana neće poslušati i stoga vjerojatno očekuje nastavak sukoba, ali je zato i napisao to što je napravio. Kissinger želi da se njegovo predviđanje o nebrojeno više žrtava obistini uz ono o AI riskiranju Armagedona kako bi buduće generacije mogle cijeniti predviđanje njegovog prijedloga. Drugim riječima, radi se o egu i izgradnji naslijeđa, što je jedino logično objašnjenje iza njegovih nerealnih prijedloga.

Da je Kissinger doista ozbiljan u pogledu političkog rješavanja ukrajinskog sukoba, tada bi pozvao na zamrzavanje svega duž sadašnje linije kontrole (LOC) kao prvi korak u tom cilju, nakon čega bi predložio rusko-američke pregovore za rješavanje “novog normalnog” između tih nuklearnih supersila. Umjesto toga, nastojao je igrati na zapadno javno mnijenje zahtijevajući da se Rusija odrekne Novorosije.

Kao šlag na tortu, upozorio je da je Rusija navodno na rubu naizgled neizbježne “balkanizacije” koja će sigurno izbiti ako se dobrovoljno ne povuče u LOC koji je prethodio njezinoj specijalnoj operaciji. U beznačajnom pokušaju da uvjeri američke donositelje odluka da deeskaliraju njihov proxy rat unatoč tome što ih je zadirkivao gore spomenutom nagradom za nastavak istog, zabrinjavao je scenarij prema kojem AI preuzima kontrolu nad sukobom i riskira Armagedon.

Kissinger je dovoljno pametan da zna da nitko neće uzeti za ozbiljno njegov posljednji mirovni prijedlog, ali to je bit. Zaokupljen je samo izgradnjom naslijeđa i nije iskren oko političkog rješavanja ukrajinskog sukoba. Ovaj diplomatski mozak očekuje da će glavni posrednički rat Novog Hladnog rata nastaviti bjesnjeti tijekom iduće godine i ubiti nebrojeno više ljudi, nakon čega se nada da će se svi osvrnuti na njegov nerealni prijedlog kao na navodno jedinu priliku da se sve spriječi.

Izvor.