Najgori napad Kijeva na Donjeck u osam godina je očajnički pokušaj da se spasi obraz

Najnoviji ratni zločin Kijeva također je bio psihološka operacija usmjerena na manipulaciju domaćim, ruskim i zapadnim percepcijama sukoba u ovom ključnom trenutku kada njegova dinamika ponovno ide u korist Moskve. Prerano je prognozirati hoće li ova hibridna vojno-inforatna provokacija uspjeti postići željene rezultate, ali nema sumnje da će ih vjerojatno uslijediti još više kako Kijev bude postajao sve očajniji.

Gradonačelnik Donjecka Aleksej Kulemzin napisao je na Telegramu u četvrtak ujutro da su “još jedan ratni zločin jutros počinili ukrajinski fašisti. Danas, točno u 7:00 ujutro [04:00 GMT], izložili su centar Donjecka najmasovnijem udaru od 2014. godine.” Najgori napad Kijeva na taj novopridruženi ruski grad u osam godina poduzet je iz očaja u pokušaju da se “spasi obraz” usred priznanja američkog veleposlanika pri NATO- u da blok ne može održati tempo svoje pomoći.

Julianne Smith ispustila je tu bombu dok je govorila na događaju koji je u utorak organizirao think tank CSIS, ali to nije trebalo iznenaditi objektivne promatrače. Uostalom, već je prošlog proljeća bilo očito da NATO ne može neograničeno održavati razmjere i opseg svoje vojne potpore Kijevu. Zalihe tog antiruskog saveza su sve manje, ali njegov vojno-industrijski kompleks ne može nadoknaditi izgubljene zalihe dovoljno brzo da preokrene ovaj trend.

Ovakav razvoj događaja ide na štetu ofenzivnih i obrambenih sposobnosti Kijeva. Borit će se da održi svoj zamah na terenu nakon ponovnog osvajanja desne obale novoujedinjene ruske regije Herson, istovremeno s mukom da se obrani od navodno planirane ofenzive Moskve početkom sljedeće godine. Ni ovo nije nagađanje, već je dokazano dvjema nedavnim izjavama ukrajinskih dužnosnika koje snažno nagovještavaju gore navedene nepovoljne posljedice.

Najava ministra obrane Reznikova u ponedjeljak da će njegova strana navodno nastaviti svoje “aktivne protuofenzivne akcije” nakon što se tlo smrzne može se protumačiti kao prešutno priznanje da je očekivani pad vojne pomoći NATO-a omeo planove Kijeva. Isto tako, upozorenje ministra vanjskih poslova Kulebe dan nakon toga da Rusija navodno planira “veliku ofenzivu” do kraja siječnja ili početka veljače može se smatrati nagovještajem da Kijev riskira da bude slomljen ako NATO smanji svoju pomoć kao što se očekivalo.  

Sve zajedno, jasno je da se vojno-strateška dinamika u ovoj fazi ruske specijalne operacije kreće u korist Moskve, pri čemu je odlučujuća varijabla to što je NATO-ov vojno-industrijski kompleks iscrpio svoje sposobnosti nakon deset mjeseci doprinosa ovom posredničkom ratu. Čitajući natpise na zidu, razumljivo je zašto Kijev hvata panika budući da ga okolnosti sve više tjeraju da ublaži svoje maksimalističke ciljeve u ovom sukobu i tako razmišlja o prekidu vatre.

To je ipak politički neprihvatljivo za njegovo vodstvo i stoga očajnički žele odvratiti pozornost javnosti od ovog trenda u nastajanju, ergo zašto su odobrili najmasovniji napad na Donjeck u osam godina kako bi “spasili obraz”. Kijev se nada da će terorizirati tamošnje lokalne Ruse, potaknuti proratne osjećaje kod kuće i uvjeriti NATO da žrtvuje ostatak svojih zaliha koje se smanjuju nauštrb minimalnih potreba za nacionalnom sigurnošću svojih članica kako bi održao tempo svoje posredničke ratne potpore.

Promatrano iz tog kuta, može se zaključiti da je najnoviji ratni zločin Kijeva također bio psihološka operacija usmjerena na manipulaciju domaćim, ruskim i zapadnim percepcijama sukoba u ovom ključnom trenutku kada njegova dinamika ponovno ide u korist Moskve. Prerano je prognozirati hoće li ova hibridna vojno-inforatna provokacija uspjeti postići željene rezultate, ali nema sumnje da će ih vjerojatno uslijediti još više kako Kijev bude postajao sve očajniji.

Izvor.