Goran Šijaković: Umreženi kapital. Tajni vladari svjetskog financijskog sustava imaju blisku, međusobno umreženu vlasničku strukturu.

“Konkurencija potiče biznis”, obično se kaže u oslikavanju funkcioniranja kapitalističkog načina poslovanja. Međusobno tržišno natjecanje firmi je stresno, ali idealno i pošteno. Nadalje, kažu, boljeg nema! Najbolji pobjeđuju, a konkurenti se međusobnom usporedbom uvijek potiču na vrhunske rezultate. Toliko o teoriji kapitalizma. Međutim, iza kulisa se konstantno zaobilazi konkurencija, s nekoliko moćnih global plejera/igrača, koji u svakom kutku svijeta imaju svoje prste, tj. svoje udjele. Monopolizam krupnog kapitala posebno je upadljiv u ulaganjima u velike koncerne, koji danas diktiraju sve, dakle svaki segment života.

Pojednostavljeno rečeno, globalni kapitalizam je prividno natjecanje međusobno povezanih/umreženih firmi, tako da one, prvo, kontroliraju same sebe i tržište, a kao drugo, svoj profit baziraju na potrošačima, kao gubitnicima u hranidbenom lancu krupnog kapitala. K tome, bezobzirno iskorištavanje okoliša je u pravilu izvor bogaćenja monopoliziranog kapitalizma. Nedostatak stvarne konkurencije i pravih alternativa proturječi idealu kapitalističke ekonomije, koji se glasno zagovara u udžbenicima ekonomije, mainstream medijima i pri eliminaciji alternativnih oblika privređivanja. Svugdje u svijetu BlackRock, Vanguard & Co diskretno puštaju svoje marionete, lobiste i lutke na koncu, kao što su: vlade, vodeći mediji, ali također i sindikati, koji suučesnički šute o ozakonjenoj i organiziranoj koncentraciji kapitala ili pojednostavljeno rečeno, običnoj pljački.

O “BlackRock-u” sam dosta pisao i kao što već znate, to je najveći menadžer krupnog kapitala na svijetu. Ovdje u Njemačkoj, javnost je malo više čula o toj kapitalističkoj „jami bez dna” otkako se Friedrich Merz kandidirao za predsjednika CDU-a. Onda se pročulo, kako je Merz već godinama predsjednik “BlackRock Deutschland AG”, odnosno najveći “BlackRock” lobist u ovoj zemlji. Kad je ta iznenadna pažnja postala prevelika za Merza, dao je ostavku na to financijski unosno mjesto i po zadatku, preuzeo Merkeličino mjesto na čelu CDU-a. Ali grupa je odmah 2020. god. dobila njegovog nasljednika, Michaela Rüdigera, koji je bio na čelu “DekaBank Deutsche Girozentrale” i u upravnom odboru još nekih njemačkih javnih banaka, a i član je nadzornog odbora Deutsche Börse.

Ovo nije naravno jedinstven slučaj, prije bi se reklo, to je uobičajena praksa u tim krugovima. Od 2011. do 2021. Lars-Hendrik Röller bio je šef odjela u Uredu saveznog kancelara i glavni ekonomski i financijski savjetnik kancelarke Angele Merkel. Prestankom kancelarskog mandata Merkel, “BlackRock” ga je doveo kao visoko plaćenog konzultanta za održivo ulaganje: on bi trebao toj financijskoj grupi omogućiti još bolji pristup brojnim milijardama eura u “Green Deal Fundu” Europske unije.

“BlackRock” je također dioničar u 18.000 tvrtki i banaka diljem svijeta te najveći dioničar u svim većim kapitalističkim zemljama: u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj i drugdje. Lobisti poput Merza to zamagljuju izjavama: Da, to je istina, ali “BlackRock” uvijek ima samo tri ili pet, ili najviše devet posto dionica u Deutsche Bank, Siemensu i stambenoj grupi Vonovia! Nitko ništa ne može odlučiti s tako malo dionica! Da je puno malih postotaka raspoređeno u puno kćerki-firmi, što zajedno čini većinsko vlasništvo, to se prešućuje i skriva od javnosti.

Rasprodaja Njemačke d.d.

To zvuči uvjerljivo onima, koji se nostalgično drže stare slike njemačkog kapitalizma od prije 50 ili čak 30 godina. Slike, u kojoj Deutsche Bank, Dresdner Bank i Allianz AG drže 40 posto udjela u Mannesmannu, Siemensu, Boschu, Mercedesu i drugim tvrtkama. U samo nekoliko desetljeća ta slika njemačkog vlasništva nad njemačkim firmama, nestala je.

Godine 1990. savezna vlada pod Helmutom Kohlom (CDU) i ministrom financija Theodorom Waigelom (CSU) dovela je američke konzultantske tvrtke “McKinsey”, “Price Waterhouse Coopers” i “J.P. Morgan” u Treuhandanstalt i ovlastila ih da prodaju poduzeća iz DDR-a što je moguće jeftinije, dakle, povoljno za investitore: niska kupoprodajna cijena i nekoliko milijuna državnih subvencija za zadržavanje nekoliko stotina radnih mjesta… nekoliko godina.

A sa saveznom vladom pod Gerhardom Schröderom (SPD) i Josephom Fischerom (Zeleni), njihov program “rasprodaje Njemačke d.d.” stupio je na snagu: strani investitori, posebno iz SAD-a, sada su mogli jeftino kupiti cijele tvrtke ili dionice. Niske plaće iz četiri “Hartzova” zakona bile su dio ponude iskorištavanja do tada zaštićenih radnika Njemačke. Savezna, državna i lokalna vlast pokrenula je u to vrijeme rasprodaju javnih stanova ispod tržišne vrijednosti, tako da je BlackRock danas najveći stanodavac u Njemačkoj, a „socijalna sigurnost”, koja uključuje plaćanje troškova stanarine u slučaju nezaposlenosti, prije svega je politička obveza sigurnog prohoda BlackRocku i sličnima, nego što bi se moglo gledati kao nivo dosegnute društvene svijesti u smislu socijalne sigurnosti ljudi.

Prikriveno međusobno isprepleteni

S financijskom krizom 2008. godine, “BlackRock” & Co konačno postaju vodeći dioničari u najvažnijim bankama i kompanijama u Njemačkoj. “BlackRock” je dioničar u svih 40 korporacija, koje su uvrštene na Dax-burzi (“Deutscher Aktien-Index” (Dax)). Ali u vlasničkoj strukturi tih 40 koncerna su i investicijski fondovi poput “Vanguarda”, “State Streeta”, “Capital Worlda”, “Fidelityja”, “Wellingtona”, “T. Rowe Price” i “Norges” s možda nešto manjim postotkom od BlackRock-a, ali sasvim dovoljno, da se može kazati, firme s Dax-burze su čvrsto u njihovom većinskom vlasništvu. Slična slika vlasništva je i u tvrtkama s burze u SAD-u, Francuskoj, Švicarskoj i drugdje. Tko vlada tim burzama, vlada svijetom.

“BlackRock” & Co su, dakle, ujedno i dioničari u tvrtkama koje su, prema čistoj herezi slobodnog tržišnog gospodarstva, zapravo konkurencija jedna drugoj, dakle u svim važnim industrijama: automobilskoj, naftnoj, industriji naoružanja, farmaceutskoj, kemijskoj, i svim digitalnim tvrtkama, koje pokrivaju svaki segment društvenog života.

Sve ovo ima vrlo malo društvene kritike. Nekako, slično privatizacijskom velu tajne na Balkanu. Neki “kritički” akademski ekonomisti ovo istovremeno vlasništvo “BlackRock” & Co. u tvrtkama u istim industrijama nazivaju „common ownership“ (zajedničkim vlasništvom): ovo istovremeno vlasništvo između različitih industrija stvara monopole, sprječava konkurenciju i povećava cijene.

Ovi hrabri kritičari koncernskog režima samo su malo zagrebali po površini problema. Oni nisu prepoznali duboke strukture suvremenog kapitalizma. Jer prisutnost “BlackRock” & Co u poduzećima daleko nadilazi njihovu poziciju dioničara, suvlasnika, jer su istovremeno isprepleteni s drugim (sestrinskim) dioničarima, čija se mreža dalje širi sa zajmodavcima (bankama) i na kraju s agencijama za ocjenu rejtinga. Dakle, sve je pod kontrolom, ili bolje rečeno, pod jednom šapom monopolističkog hegemona.

Primjer prevarantske grupe “Wirecard”

Pružatelj financijskih usluga “Wirecard”, koji se brzo uzdigao na Dax-burzi, pokazao se kao jedan od najvećih slučajeva prijevare u novijoj povijesti Njemačke. Bezbrojna izvješća u vodećim medijima opisala su lažne karijere članova odbora, suučesnički promašaj tadašnjeg saveznog financijskog ministra, Olafa Scholza, nadzornog tijela Bafina, te revizorske kuće Ernst & Young. Istražni odbor Bundestaga istražio je i osudio poslovanje ove firme, kao prijevara. No vlasnike, kao odgovorne u ovom shvaćanju pljačkaškog kapitalizma, nitko nije imenovao, a kamoli kritizirao ili priveo pravdi. A vlasnici su “BlackRock” & Co. 2020., prije nego što je dugogodišnja, sustavna prijevara postala poznata javnosti, „BlackRock“ je bio treći najveći dioničar s 5,7 posto vlasničkih udjela u “Wirecard-u”.

Međuovisnost s ostalim dioničarima: Ostala četiri najveća dioničara “Wirecarda” bili su “Goldman Sachs” sa 16 posto, “Société Générale” sa 6,37 posto, “Bank of America” s 5,48 posto, “Morgan Stanley” s 5 posto. BlackRock je također vodeći dioničar u svim ovim bankama: najveći dioničar u Société Généraleu, treći najveći dioničar u Goldman Sachsu i Bank of America te četvrti najveći dioničar u Morgan Stanleyju.

Međuovisnost s kreditorima: “Wirecard” je prijevarom dobio više od dvije milijarde eura kredita. Najveći kreditori bili su Deutsche Bank, Commerzbank, ING (Nizozemska) i “Crédit Agricole” (Francuska). “BlackRock” je bio najveći dioničar Deutsche Bank, treći po veličini Commerzbank i jedan od deset najvećih dioničara ING-a i “Crédit Agricole”.

Međuovisnost s davateljem rejtinga: Ako tvrtke žele uzeti velike kredite, moraju podastrijeti svoj rejting, odnosno dokaz o sposobnosti otplate, o ozbiljnosti i perspektivnosti posla. Na temelju toga se temelje uvjeti kreditiranja: visina kamata, jamstva i slično. Drugu najveću svjetsku rejting agenciju, “Moody’s” iz SAD-a, više je puta “Wirecard” angažirao da radi njihov rejting uz milijunsku naknadu. U 2019. godini “Moody’s” je posljednji put ocijenio zajam od 500 milijuna eura: “Stabilni izgledi i očekivani snažan rast”. Tada su prevare bile na vrhuncu. A najveći vlasnici Moody’sa su Berkshire Hathaway, Vanguard i BlackRock. Potonji je glavni dioničar u “Berkshire Hathawayu”.

Međuovisnost najvećih investicijskih fondova

U “Wirecardu” je postalo jasno: “BlackRock” nije samo izravni dioničar, već i dioničar u drugim vodećim dioničarima “Wirecarda”, kao i u rejting agenciji.

Ali u većini tvrtki veza/umreženost je još izravnija. Tako ima veze i činjenica, da su “Wirecard” i “BlackRock” bili drugi veliki dioničari banaka: “Wirecard” je bio pružatelj financijskih usluga, odnosno bavio se bankarskim transakcijama, pa je samim time bio interesantan bankama. Ali to je netipično, jer u ostalim Dax grupacijama te banke nisu dioničari. Umjesto toga, ovdje su najčešći sudioničari, uz “BlackRock”, investicijski fondovi, upravitelji kapitala, koji pripadaju istoj vrsti kao i “BlackRock”, odnosno “Vanguard”, “State Street” i tako dalje.

BlackRock dioničari: Tvrtka je isprepletena sa sljedećih desetak sličnih investicijskih fondova unakrsnim vlasništvom. Vanguard je najveći dioničar “BlackRocka” s 10 posto: Drugi najveći investicijski fond u zapadnom svijetu ujedno je i najveći dioničar najvećeg investicijskog fonda u tom zapadnom svijetu; zatim slijedi sam “BlackRock” sa 8,1 posto vlastitih dionica; zatim „Capital World“ sa 5,7 posto; zatim “State Street” sa 5,2 posto; zatim “Temasek” iz Singapura sa 4,8 posto. I norveški državni fond “Norges”, koji je nedavno usvojio socijalnu politiku, smanjio je svoje udjele u 2020., ali ostaje u njihovom velikom čamcu s gotovo 2 posto.

Dioničari Vanguarda: Ovo isprepleteno vlasništvo istovjetno dobro funkcionira i u suprotnom smjeru. Zato se glavni dioničari velikog dioničara “BlackRocka” “Vanguarda” poimenično isti, tako: sa 13,4 posto “BlackRock”, najveći investicijski fond u zapadnom svijetu, ujedno je i najveći dioničar u drugom najvećem investicijskom fondu u zapadnom svijetu, “Vanguardu”. Posjeduje 9,2 posto dionica (prema stanju od svibnja 2021.); zatim slijedi “Dimensional Fund” sa 7,9 posto; zatim “T Rowe Price” sa 6,6 posto; “Perkins” s 4,6 posto; “Wellington” s 4,5 posto, te na kraju “State Street” s 2,2 posto.

Da bi ovaj tekst skratio, suzdržat ću se od navođenja dioničara trećeg, četvrtog i petog najvećeg investicijskog fonda: „State Streeta“, „Capital Worlda“ i „T. Rowe Price”. Sve se to jako lako može pratiti u današnjoj digitalnoj slikovnici neokapitalizma u kojoj je jasna međusobna umreženost/povezanost istih financijskih giganata. Ovo je rezultat globalizacije zadnjih desetljeca i otvorene korupcije vlada.

“BlackRock” & Co, sa svojih dva, tri, pet i ponekad osam posto udjela u većini važnih banaka i kompanija zapadnog kapitalizma, zajedno s drugim investitorima, ponekad manjim hedge fondovima, koji su prisutni u manjem broju, kreiraju vodeću skupinu od cca 10 najvećih dioničara. Trik, bezazlena slika malih postotaka dionica, je u tome, da objedinjeni čine većinu. Ali javnosti se prezentira slika, a ne suština. Pored toga, za potrebe kreiranja farse rejtinga, “BlackRock” & Co. su i vodeći dioničari najveće rejting agencije “Standard & Poor’s”.

Na štetu šire javnosti

BlackRock Inc. ima svoje OPERATIVNO sjedište u New Yorku, ali njegovo PRAVNO sjedište nalazi se u najvećem i najvažnijem zapadnom financijskom utočištu za multinacionalne korporacije: malenoj američkoj državi Delaware. A u isto vrijeme, “BlackRock” se sastoji od stotinu „poštanski pretinac”-tvrtki u najvažnijim financijskim oazama, koja pripadaju integriranom zapadnom kapitalizmu, počevši opet od Delawarea, zatim Kajmanskih otoka, britanskog otoka Jerseya, koji odgovara izravno kraljici Elizabeti te najvažnijih financijskih oaza/utočišta u EU, monarhija Luksemburga i Nizozemske.

Usput rečeno, predstavnik Delawarea u američkom Kongresu desetljećima je bio senator Joseph “Joe” Biden. Za vrijeme predsjednika Baracka Obame postao je potpredsjednik, a sad je (pod sumnjivim okolnostima) postao i osobno predsjednik SAD-a. Interesantno je, da su tri glavna managera BlackRocka članovi Bidenove administracije: direktor Nacionalnog ekonomskog vijeća Brian Deese, zamjenik ministra financija Wally Adeyemo i glavni ekonomist potpredsjednice Kamale Harris, Michael Pyle.

“BlackRock” investira kapital za kupnju udjela u bankama i tvrtkama od “High Net Worth Individuals” (HNWI) i “Ultra High Net Worth Individuals” (UHNWI), tj. superbogatih multimilijunaša i multimilijardera. Za njih se mora izvlačiti ne samo tri posto godišnje dobiti, nego najmanje šest posto, a po mogućnosti i dvanaest posto. Jedan od instrumenata za tu mogućnost je utaja poreza. Primjerice, 4,5 posto dionica “BlackRocka” u grupaciji za mrki ugljen njemačkog energetskog giganta, RWE, raspoređeno je između preko 150 tvrtki -„poštanskih sandučića“.

Najprofitabilnije i najvrjednije tvrtke na burzi, u kojima je “BlackRock” & Co među vodećim dioničarima, zarađuju na utajama poreza, ali i na globalno organiziranim niskim plaćama radne snage, što im osiguravaju vlade zemlje koju porobe.

“Apple” i “Microsoft” svoje uređaje već desetljećima uglavnom sklapaju u zemljama s niskim troškovima radne snage poput Vijetnama i Kine, i to od strane najvećeg organizatora jeftinog rada s niskim plaćama, tajvanske tvrtke “Foxconn”.

Zbog istovremenog vlasništva nad tvrtkama iz iste branše, “BlackRock” & Co organiziraju spajanja i racionalizacije. Uglavnom, maksimiranje profita, pri čemu se postojeća radna mjesta gase, a nova ne otvaraju. “BlackRock” & Co iskorištavaju odgovarajuće prednosti lokacija i u njima šire siromaštvo među većinom stanovništva, pogotovo medu srednjom klasom, a gospodarstva gase ili premještaju.

Ova monopolizacija tržista dovela je do pandemije i bogaćenja farmaceutskog sektora, kojeg je opet vlasnik…tko?„BlackRock” & Co, naravno. Interese farmakomafije zamijenila je vojna industrija, tako da danas imamo proxy-ratove, koji prijete da prerastu u svjetske razmjere. Sve ovisi o inputu i outputu Aladdina. Aladdin nam danas odlučuje hoće li ili neće bitu Trećeg svjetskog rata.

Piše: Goran Šijaković, MeWe: https://mewe.com/i/goransijakovic, 27.08.2022.