SCO i BRICS igraju komplementarne uloge u postupnoj transformaciji globalnog upravljanja

Procesi koji se odvijaju trajat će dugo, možda čak i cijelu generaciju ili dulje, stoga bi očekivanja brzog prijelaza na potpunu multipolarnost trebala biti ublažena.

Nedavni summit čelnika SCO-a u Tianjinu ponovno je privukao pozornost na ovu organizaciju, koja je u početku bila sredstvo za rješavanje graničnih sporova između Kine i nekih bivših sovjetskih republika, ali se potom razvila u hibridnu sigurnosno-gospodarsku skupinu. Oko dvadeset čelnika prisustvovalo je najnovijem događaju, uključujući indijskog premijera Narendru Modija, koji je prvi put posjetio Kinu u sedam godina. Nezapadni mediji su summit proglasili prekretnicom u globalnoj sistemskoj tranziciji prema multipolarnosti.

Iako je SCO snažniji nego ikad s obzirom na novonastalo kinesko-indijsko zbližavanje za koje su SAD nenamjerno bile odgovorne, a BRICS je danas poznato ime diljem svijeta, obje organizacije će samo postupno transformirati globalno upravljanje umjesto naglo kako neki očekuju. Za početak, sastoje se od vrlo raznolikih članica koje se realno mogu složiti samo o širokim točkama suradnje, koje su u svakom slučaju strogo dobrovoljne jer ništa što proglase nije pravno obvezujuće.

Ono što spaja zemlje SCO-a i BRICS-a, a među njima postoji sve veće preklapanje (i u smislu članica i partnera), jest njihov zajednički cilj razbijanja de facto monopola Zapada nad globalnim upravljanjem kako bi sve postalo pravednije za svjetsku većinu. U tu svrhu nastoje ubrzati procese financijske multipolarnosti putem BRICS-a kako bi stekle opipljiv utjecaj potreban za provedbu reformi, ali to također zahtijeva sprječavanje budućih scenarija domaće nestabilnosti putem SCO-a.

Ipak, BRICS banka poštuje zapadne sankcije protiv Rusije zbog složene ekonomske međuovisnosti većine članica s njom, a postoji i nevoljkost ubrzanja dedolarizacije upravo iz tog razloga. Što se tiče SCO-a, njezini mehanizmi razmjene obavještajnih podataka odnose se samo na nekonvencionalne prijetnje (tj. terorizam, separatizam i ekstremizam) i uvelike su ograničeni indo-pakistanskim rivalstvom, dok zabrinutost vezana uz suverenitet sprječava skupinu da postane još jedan „Varšavski pakt“.

Unatoč tim ograničenjima, svjetska većina i dalje surađuje bliže nego ikad u ostvarivanju svog cilja postupne transformacije globalnog upravljanja, što je postalo posebno hitno zbog Trumpove 2.0 ležerne upotrebe sile (protiv Irana i prijetnje Venezueli) i tarifnih ratova. Kina je u središtu tih napora, ali to ne znači da će njima dominirati, inače se ponosno suverene Indija i Rusija ne bi složile s ovim da su očekivale da će to biti slučaj.

Procesi koji se odvijaju trajat će dugo, možda čak i cijelu generaciju ili dulje, uvelike zbog složene ekonomske međuovisnosti vodećih zemalja poput Kine i Indije sa Zapadom, koja se ne može naglo prekinuti bez nanošenja ogromne štete njihovim vlastitim interesima. Promatrači bi stoga trebali ublažiti sve puste želje o brzom prijelazu na potpunu multipolarnost kako bi izbjegli duboko razočaranje i eventualni očaj kao posljedicu.

Gledajući unaprijed, budućnost globalnog upravljanja oblikovat će se borbom između Zapada i svjetske većine, koji žele zadržati svoj de facto monopol i postupno reformirati ovaj sustav kako bi se vratio svojim korijenima usmjerenim na UN (iako s nekim promjenama). Međutim, nijedan maksimalistički scenarij možda na kraju ne bi stupio na snagu, pa bi alternativne institucije usmjerene na određene regije poput SCO-a u odnosu na Euroaziju i AU-a u odnosu na Afriku mogle postupno zamijeniti UN u nekim aspektima.

Izvor.