Evo kako bi mogle izgledati američke sigurnosne garancije za Ukrajinu

Čini se da Trump iskušava sreću s Putinom, koji je otvoren za kompromise, a ne za ustupke, a kamoli za značajne sigurnosne. Ako se ovaj pristup ne promijeni, očekuje se ozbiljna eskalacija.

Zapadna sigurnosna jamstva za Ukrajinu jedno su od glavnih pitanja koja odgađaju političko rješenje sukoba. Rusija je pokrenula svoju specijalnu operaciju (SMO) prvenstveno kao odgovor na prijetnje NATO-a iz Ukrajine. Stoga bi za Rusiju bio značajan ustupak pristati na određenu razinu tih prijetnji, možda čak i u nekim intenzivnijim oblicima nego prije SMO-a, nakon završetka sukoba. Međutim, ispostavilo se da je upravo to ono što Trump predviđa prema vlastitim izjavama i nedavnim izvješćima:

* 18. kolovoza: „Ukrajina nudi Trumpu ugovor o oružju vrijedan 100 milijardi dolara kako bi dobila sigurnosna jamstva“

* 23. kolovoza: „Pentagon je tiho blokirao ukrajinske napade raketama dugog dometa na Rusiju“

* 25. kolovoza: „Trump kaže da su SAD prestale financirati Ukrajinu“

* 25. kolovoza: „SAD neće igrati ključnu ulogu u sigurnosnim jamstvima Ukrajine – Trump“

* 26. kolovoza: „SAD nudi zračnu i obavještajnu podršku poslijeratnim snagama u Ukrajini“

Odgovarajući zaključci su sljedeći: 1) Ukrajina želi da Trump nastavi svoju novu politiku neizravnog naoružavanja putem nove prodaje oružja NATO-u; 2) iako SAD više ne dopušta Ukrajini da napada univerzalno priznati ruski teritorij, 3350 zračnih projektila s produljenim dometom odobreno je u skladu s prethodno spomenutom politikom; 3) takvi poslovi predstavljaju njegov novi pristup sukobu; 4) nerado se dublje uključuje; ali 5) SAD bi i dalje mogao pomagati snagama EU u Ukrajini.

Iz službene ruske perspektive, koja možda spekulativno ne odražava onu stvarnu iza zatvorenih vrata: 1) kontinuirani dotok bilo kakvog NATO-ovog oružja u Ukrajinu je neprihvatljiv; 2) još je gore ako se radi o modernom ofenzivnom oružju (Javelini i Stingeri iz razdoblja prije SMO-a već su bili dovoljno loši); 3) Trumpov ponos na svoju novu politiku čini malo vjerojatnim da će promijeniti kurs; 4) pohvalno je što se ne želi dublje miješati; ali 5) bilo kakve zapadne snage u Ukrajini ostaju neprihvatljive.

Sukladno tome, jabuke razdora su kontinuirani dotok modernog ofenzivnog naoružanja u Ukrajinu i američko flertanje s podrškom trupama EU-a, za koje se u ranije citiranom izvješću tvrdilo da bi se mogle rasporediti na određenoj udaljenosti od fronta iza ukrajinskih trupa obučenih od strane NATO-a i mirovnih snaga neutralnih zemalja. Američka potpora navodno bi mogla biti u obliku obavještajnih podataka, nadzora i izviđanja; zapovijedanja i kontrole; više protuzračne obrane; te zrakoplova, logistike i radara koji podržavaju zonu zabrane leta koju provodi EU.

Gore spomenuti scenarij pojačao bi prijetnje NATO-a iz Ukrajine. Bila bi to ozbiljniji protivnik nego u eri prije SMO-a, a ovaj put bi imala izravnu podršku trupa nekih zemalja NATO-a na svom teritoriju čak i ako im SAD službeno ne pruži zaštitu prema članku 5. Rizik od izbijanja vrućeg rata između NATO-a i Rusije, bilo po namjeri bloka ili Ukrajine koja ih manipulira budućim provokacijama, stoga bi bio neviđeno visok i ostao bi trajna prijetnja.

Stoga je malo vjerojatno da će Rusija pristati na to čak i ako Zapad prisili Ukrajinu da se odrekne svih spornih regija, što je u svakom slučaju malo vjerojatno, budući da bi to značilo da bi priroda prijetnji koje proizlaze iz NATO-a u Ukrajini bila mnogo gora nego prije SMO-a. Rusija bi najviše mogla pristati na moderno ofenzivno naoružanje koje teče u Ukrajinu i možda zapadne trupe zapadno od Dnjepra, ali samo ako je sve istočno od rijeke demilitarizirano i ako SAD značajno smanji svoje snage u Europi.

Prijedlog demilitarizacije prvi je put iznesen ovdje u siječnju i također bi podrazumijevao da ovu “Transdnjeparsku” regiju (TDR) kontroliraju nezapadne mirovne snage uz samo simboličnu prisutnost Ukrajine, poput lokalnih policijskih snaga. Ovaj aranžman u skladu je s duhom onoga što se sada razmatra prema prethodno citiranom izvješću u vezi s mirovnim snagama neutralnih zemalja koje patroliraju frontom, ukrajinskim trupama obučenim od strane NATO-a iza njih, a zatim zapadnim trupama na određenoj udaljenosti iza njih.

Razlike su, međutim, u tome što DDR ne bi bio demilitariziran zbog prisutnosti ukrajinskih trupa obučenih od strane NATO-a, a EU bi provodio zonu zabrane leta, bilo nad cijelom Ukrajinom ili samo zapadno od DDR-a. Rusija bi mogla prihvatiti ukrajinske trupe obučene od strane NATO-a u DDR-u ako Kijev ustupi sva sporna područja, ali zona zabrane leta tamo bi vjerojatno ostala neprihvatljiva. Međutim, značajno smanjenje američkih snaga u Europi moglo bi učiniti zonu zapadno od Dnjepra prihvatljivijom za Rusiju.

Ukratko, Trumpov interes za nastavak njegove nove politike neizravnog naoružavanja Ukrajine putem NATO-a, pa čak i pomaganja nekim snagama bloka, Rusija bi teoretski mogla odobriti kao dio političkog rješenja, ali samo pod vrlo specifičnim uvjetima. To su teritorijalne cesije i demilitarizirana zona zabrane leta koju kontroliraju nezapadne mirovne snage, dok bi zona zabrane leta zapadno od rijeke koju provodi EU mogla – u vrlo malo vjerojatnom scenariju koji je dogovoren – zahtijevati značajno smanjenje američkih snaga u Europi.

Problem je, međutim, što je Trump pojačao svoju retoriku protiv Rusije nakon nedavnog summita Bijele kuće o sigurnosnim jamstvima sa Zelenskim i nekolicinom europskih čelnika. To uključuje kontrafaktualno kritiziranje Bidena zbog toga što nije odobrio ukrajinske napade unutar univerzalno priznatog teritorija Rusije i prijetnju ekonomskim ratom s Rusijom ako Putin ne napravi kompromis. Trump bi stoga mogao pokušati Putinov najgori mogući scenarij pretvoriti u svršen čin, kao što je objašnjeno u ovoj analitičkoj seriji:

* 16. kolovoza: „Što stoji na putu velikom kompromisu o Ukrajini?“

* 21. kolovoza: „Koja bi zapadna sigurnosna jamstva za Ukrajinu mogla biti prihvatljiva Putinu?“

* 22. kolovoza: „Izravna NATO intervencija u Ukrajini uskoro bi se opasno mogla pretvoriti u svršen čin“

EU, Zelenski i američki ratni huškači poput Lindsey Grahama radije bi da Trump ili postavi Putinu neprihvatljive zahtjeve koji sabotiraju mirovni proces, a koji se potom mogu iskoristiti za opravdavanje eskalacije Zapada, ili da ga opasno prisili na ovaj svršen čin. Sudeći prema Trumpovim dosadašnjim riječima i nedavnim izvješćima, on iskušava sreću s Putinom; koji je otvoren za kompromise, a ne za ustupke, a kamoli za značajne sigurnosne. Ako se ovaj pristup ne promijeni, očekuje se ozbiljna eskalacija.

Izvor.