Može li Putin legalno zaustaviti sukob bez prethodnog preuzimanja kontrole nad cijelim spornim teritorijem?

Ustavni sud bi vjerojatno morao odlučiti o ovom hipotetskom scenariju zbog ustavnog amandmana iz 2020. kojim se zabranjuje ustupanje ruskog teritorija osim u određenim slučajevima.

Izvještaj RT-a o tvrdnji Stevea Witkoffa da je Rusija napravila „neke ustupke“ oko teritorijalnih pitanja, što signalizira „značajan“ pomak prema „umjerenosti“, potaknuo je razgovore o tome može li Putin legalno zaustaviti specijalnu operaciju bez prethodne kontrole nad cijelim spornim teritorijem koji Moskva smatra svojim. On sam je u lipnju 2024. zahtijevao da se ukrajinske oružane snage „moraju povući s cijelog teritorija tih regija unutar njihovih administrativnih granica u vrijeme kada budu dio Ukrajine“.

Štoviše, sporazumi prema kojima su se Donjeck, Lugansk, Zaporožje i Herson pridružili Rusiji opisuju njihove administrativne granice kao one koje su postojale „na dan [njihovog] osnivanja“, što sugerira da Rusija doista pravno smatra cijele njihove regije svojima. Putin je također poznato izjavio tijekom potpisivanja tih ugovora krajem rujna 2022. da su „ljudi koji [tamo žive] postali naši građani, zauvijek“ i da „Rusija neće izdati [njihov izbor da joj se pridruže]“.

Ipak, Putin bi hipotetski još uvijek mogao „ublažiti“ ovaj zahtjev. Članak 67.2.1 ruskog Ustava, koji je stupio na snagu nakon ustavnog referenduma 2020., propisuje da „Radnje (osim razgraničenja, demarkacije i ponovne demarkacije državne granice Ruske Federacije sa susjednim državama) usmjerene na otuđenje dijela teritorija Ruske Federacije, kao i pozivi na takve radnje, nisu dopuštene.“ „Umjerenost“ bi stoga hipotetski mogla biti „iznimka“.

Da budemo potpuno jasni, u ovoj analizi se ne poziva Rusija da “ustupi” bilo koji teritorij koji smatra svojim, niti su ikakvi ruski dužnosnici uvjerili Witkoffovu tvrdnju. Uz to, ako Putin iz bilo kojeg razloga zaključi da su nacionalni interesi Rusije sada najbolje zadovoljeni “ublažavanjem” njezinih teritorijalnih zahtjeva nakon svega što se dogodilo od referenduma u rujnu 2022., tada bi svaka predložena “ponovna demarkacija državne granice” vjerojatno zahtijevala odobrenje Ustavnog suda.

Po struci je pravnik, pa bi bilo logično da ih proaktivno zamoli da odluče o zakonitosti ovog hipotetskog rješenja ukrajinskog sukoba. Čak i ako umjesto toga hipotetski predloži zadržavanje teritorijalnih zahtjeva svoje zemlje, ali zamrzavanje vojne faze sukoba i promicanje tih zahtjeva samo političkim sredstvima, vjerojatno bi i dalje tražio njihov sud. Oni su konačna vlast za ustavna pitanja i ovi scenariji zahtijevaju njihovu stručnost zbog njihove veze s člankom 67.2.1.

Ako hipotetski presude u njegovu korist, postavilo bi se pitanje o sudbini onih koji žive u dijelovima tih regija pod kontrolom Ukrajine, a za koje je Putin rekao da su “postali naši građani, zauvijek”. Mogli bi presuditi da oni koji nisu sudjelovali na referendumima, poput stanovnika grada Zaporožja, nisu ruski državljani. Oni koji jesu, ali su potom pali pod ukrajinsku kontrolu, poput stanovnika grada Hersona, mogli bi se smatrati građanima koji bi se mogli preseliti u Rusiju ako im Ukrajina to dopusti kao dio sporazuma.

Podsjećamo čitatelja, niti jedan ruski dužnosnik u vrijeme objave ove analize nije u potpunosti vjerovao Witkofovoj tvrdnji da je Rusija napravila „neke ustupke“ oko teritorijalnih pitanja, pa to zasad ostaje samo hipotetski scenarij. Unatoč tome, Putin bi hipotetski mogao zaključiti da je takva „umjerenost“ najbolji način za unapređenje ruskih nacionalnih interesa u trenutnom kontekstu (kao što je dio velikog kompromisa), u kojem bi slučaju Ustavni sud vjerojatno morao odlučiti o njegovoj zakonitosti.

Izvor.