Samo politički inženjering može vratiti prava ruskog jezika u Ukrajini, kao što Lavrov želi

Samo SAD mogu to izvesti budući da Rusija nema utjecaja na političke procese u Ukrajini.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov obećao je početkom lipnja, na Dan ruskog jezika, da „Rusija neće ostaviti Ruse i rusofoniste u nevolji i da će se pobrinuti da im se u potpunosti obnove zakonska prava, uključujući pravo da govore svojim materinskim jezikom. Nastavit ćemo govoriti o ovom gorućem problemu na međunarodnim platformama. Inzistirat ćemo na njegovom rješavanju kao preduvjetu za trajno mirno rješenje sukoba u Ukrajini.“

To je u skladu s ruskim ciljem denacifikacije i uključeno je u memorandum o okončanju sukoba koji je uručena Ukrajini tijekom drugog kruga njihovih obnovljenih bilateralnih pregovora u Istanbulu. Objektivno gledano, obnova punih prava na ruski jezik u Ukrajini potrebna je za održivi mir, ali to se može postići samo zakonskim promjenama. Tu leži problem jer Rada nije zainteresirana za ukidanje „zakona o državnom jeziku“ iz 2019. koji je stupio na snagu početkom 2022.

Upravo iz tog razloga, ruski memorandum također poziva na izbore za Radu paralelno s onima za predsjednika, iako i dalje ne bi bilo jamstva da će ruske snage (u kontekstu ukidanja spomenutog zakona) doći na vlast kako bi provele taj pragmatični zahtjev. Zato je za vraćanje punih prava na ruski jezik u Ukrajini u konačnici potreban politički inženjering, ali Rusiji nedostaje utjecaj na političke procese, što dokazuje njezina nemogućnost da provede promjene.

Stoga se ovaj dio ruskog cilja denacifikacije možda neće ispuniti osim ako SAD ne preuzme tu odgovornost, što bi bilo mudro učiniti kako bi se uklonili korijeni novog sukoba. Uostalom, sve dok se prava na ruski jezik u potpunosti ne obnove, Kremlj će nastaviti zagovarati ovaj cilj i možda čak razmatrati neku vrstu tajnih akcija u svrhu postizanja istog. Milijuni diskriminiranih govornika ruskog jezika u Ukrajini mogli bi pružiti plodno tlo za novačenje za takve operacije nakon ukidanja ratnog stanja.

Trumpova administracija se za to zasad ne čini zainteresirana, što dokazuje izostanak pritiska na Zelenskog da se pridržava važnijih ruskih ustupaka za mir poput teritorijalnih zahtjeva i demilitarizacije. Zapravo, Trump je tijekom sastanka u Bijeloj kući s novim njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom početkom lipnja predložio da bi za Rusiju i Ukrajinu možda bilo bolje da se još malo dulje bore, što upućuje na to da ga ti detalji mira ne zanimaju.

Čak i da je saznao za njih i složio se da su oni najbolji način za održivo okončanje sukoba, možda pod utjecajem svog pragmatičnog posebnog izaslanika za Rusiju Stevea Witkoffa, tada bi se postavila pitanja o sredstvima za politički inženjering željenog ishoda. Ostaje nejasno koliko će se članova Rade kandidirati za reizbor, tko bi im se protivio i kakav bi bio njihov stav prema ovom vrlo osjetljivom pitanju u domaćem postkonfliktnom kontekstu ako bi pobijedili.

Čak i kad bi ovi detalji bili poznati, tajno financiranje i medijska podrška preferiranim kandidatima mogu ići samo do određene točke, a kamoli do političkog inženjeringa ishoda u kojem Rada glasa za ukidanje „zakona o državnom jeziku“, a (novi?) predsjednik ne stavi veto ili ga poništi dvotrećinska većina. Najrealniji način za postizanje ovog cilja je da SAD uvjetuje postkonfliktnu vojnu i obavještajnu pomoć ispunjavanjem tog cilja, ali da bi se to dogodilo, Trump mora preispitati cijeli svoj zamišljeni cilj.

Izvor.