Macron nastavlja diskreditirati Francusku čineći pogrešku za pogreškom u vanjskoj politici

Ovim tempom više nema vjerodostojne šanse da Francuska oživi tradiciju neovisne vanjske politike nakon pet velikih vanjskopolitičkih pogrešaka koje je Macron napravio u samo posljednje dvije godine. Nanio je takvu štetu ugledu svoje zemlje da je to nemoguće popraviti sve dok je na vlasti.

Francusko presretanje iranskih projektila iznad Jordana ranije ovog mjeseca najnovija je Macronova pogreška koja dodatno diskreditira njegovu zemlju na vanjskopolitičkom planu. Još 2018. godine francuski čelnik preuzeo je zasluge za sprječavanje klizanja Libanona u građanski rat godinu prije nakon što je njegova diplomatska intervencija pomogla u rješavanju krize koja je nastala skandaloznom ostavkom bivšeg premijera Haririja dok je bio u Saudijskoj Arabiji. Otprilike u to vrijeme, krajem 2017., Macron je također počeo govoriti o izgradnji europske vojske.

Ovi potezi naveli su mnoge da pomisle da Francuska pokušava oživjeti tradiciju svoje neovisne vanjske politike, čiju je percepciju potvrdio Macron koji je krajem 2019. rekao The Economistu da je NATO moždano mrtav. Amerika se kasnije osvetila Francuskoj tako što je dvije godine kasnije od nje sklopila ugovor o nuklearnim podmornicama vrijedan više milijardi dolara s Australijom kako bi stvorila AUKUS. Različite vanjskopolitičke vizije između njih dvoje tijekom pet godina od 2017. do 2021. očito su postale trend.

Međutim, to se počelo mijenjati nakon što je NATO-ruski posrednički rat u Ukrajini izbio pola godine kasnije, početkom 2022., budući da je Francuska odmah uskočila u američku bandu sankcioniravši Rusiju i naoružavši Ukrajinu. To je bila Macronova prva velika vanjskopolitička pogreška jer je diskreditirala percepciju na kojoj je radio od 2017. pa nadalje da Francuska oživljava svoju neovisnu tradiciju vanjske politike pod njegovim vodstvom.

Sve to vrijeme, Ahilova peta ovog pristupa ostala je Afrika, gdje je Francuska nastavila gospodariti svojim bivšim imperijalnim podanicima kroz grubi oblik neokolonijalizma koji je usporavao njihov društveno-ekonomski razvoj. Nije bilo puno dinamike na ovoj fronti sve do 2022.-2023. nakon odgovarajućih patriotskih vojnih udara u Burkini Faso i Nigeru kako bi oslobodili Sahel od francuske “sfere utjecaja”, prije čega je Macron mogao reformirati ovu politiku kako bi to preventivno spriječio.

U tome leži druga od njegovih velikih vanjskopolitičkih pogrešaka budući da se prema tim zemljama nije odnosio s poštovanjem koje zaslužuju, posebice time što nije ponudio hitnu pomoć da im pomogne u upravljanju domaćim krizama izazvanim proturuskim sankcijama Zapada, što je u konačnici značilo kraj od “Françafrique”. Francuska je umjesto toga tamo mogla proglasiti istinski neovisnu vanjsku politiku osmišljenu da zadrži svoj povijesni utjecaj u suvremenim uvjetima koji bi joj omogućili da se bolje natječe s Rusijom.

Panika koju je francusko povlačenje iz Sahela izazvalo u Parizu potaknula je Macrona da to kompenzira pokušajem stvaranja “sfere utjecaja” na Južnom Kavkazu sa središtem u Armeniji. U tu svrhu, njegova se zemlja pridružila SAD-u u pokušaju otimanja Armenije iz ODKB-a iskorištavanjem lažnih percepcija o nepouzdanosti Rusije. Ovaj narativ informacijskog rata agresivno je promicao unutar armenskog društva ultra-nacionalistički lobi dijaspore sa sjedištem u Francuskoj (Pariz) i SAD-u (Kalifornija).

Iako je to bilo uspješno u smislu da je Armenija zamrznula svoje sudjelovanje u ODKB-u i odlučno se okrenula prema Zapadu, od kojeg sada traži “sigurnosna jamstva“, to je vjerojatno bila pirova pobjeda za Francusku jer je uništila odnose s Turskom. S obzirom na to kako ta zemlja ima golem utjecaj u islamskom svijetu, proarmenska politika Francuske stoga se može smatrati trećom velikom Macronovom vanjskopolitičkom pogreškom jer je negativno utjecala na to kako muslimani vide Francusku.

Što se četvrtog tiče, on se odnosio na njegovu prijetnju krajem veljače da će izvesti konvencionalnu vojnu intervenciju u Ukrajini, za koju je naveo da bi se mogla dogoditi oko Kijeva i/ili Odese u slučaju da Rusija ostvari proboj preko prve crte bojišnice kasnije ove godine. Razlog zašto se ovo može smatrati velikom vanjskopolitičkom pogreškom je taj što je odmah razotkrio duboke podjele unutar NATO-a oko ovog scenarija nakon što su mnogi čelnici osudili njegovu nepromišljenu tvrdnju da se to “ne može isključiti”.

Očito je mislio da bi se zapadnim elitama i njihovom društvu svidjelo predstavljanje Francuske kao izrazito jastrebove prema Rusiji, no dogodilo se upravo suprotno nakon što su reagirali zgroženo. Daleko od toga da je izgledala kao lider, Francuska je izgledala kao olabavljeni top koji je riskirao da izazove Treći svjetski rat pogrešnim proračunom, a neki su se brinuli da Macronov zloglasni ego konačno postaje opasnost za sve. Te su novootkrivene percepcije razumljivo diskreditirale Francusku u očima njezinih saveznika.

I konačno, peta i posljednja velika vanjskopolitička greška do sada bila je kada je Macron naredio svojim pilotima u Jordanu da presretnu neke od projektila koje je Iran lansirao protiv Izraela kao odmazdu za bombardiranje njegova konzulata u Damasku. Čineći to, zadao je smrtni udarac francuskoj mekoj moći u islamskom svijetu, na čijem je poboljšanju toliko naporno radio nakon svoje diplomatske intervencije u Libanonu krajem 2017. Otvorenim stajanjem na stranu Izraela, Macron također riskira izazvati gnjev francuskih muslimana.

Ovu populaciju je lako mobilizirati i ima iskustva u remećenju društva velikim prosvjedima koje su vođe njihove zajednice organizirali pod raznim izgovorima tijekom godina. Oni su također važan birački blok, oni među njima koji su građani, što bi moglo uvelike spriječiti njegovu sposobnost da imenuje nasljednika nakon što njegov drugi mandat istekne 2027. godine. Francuski muslimani mogli bi glasovati za druge kandidate i stoga smanjiti šanse da Macronov favorit ide u drugi krug.

Macronov niz velikih vanjskopolitičkih pogrešaka možda nije samo njegova osobna zasluga, već se barem djelomično može pripisati sistemskim čimbenicima. Klub Valdai je prošlog mjeseca objavio svoju studiju na temu “Izrada nacionalnih interesa: Kako diplomatsko usavršavanje utječe na suverenitet”, u kojoj se tvrdi da reforme provedene pod njegovom upravom riskiraju smanjenje uloge nacionalnih diplomatskih tradicija. Praktično, nacionalni dužnosnici se pretvaraju u globalne, odnosno u marionete SAD-a.

Uostalom, dok Macron ima zadnju riječ o vanjskoj politici, također ga savjetuju diplomatski stručnjaci o najboljem mogućem pristupu za unapređenje francuskih interesa u bilo kojoj situaciji. Umjesto da te interese konceptualiziraju kao nacionalne kao što su to učinili na početku njegova predsjedničkog mandata tijekom libanonske krize 2017. prije njegovih ranih reformi 2022., godine u kojoj je sve počelo ići nizbrdo, počeli su ih konceptualizirati kao neodvojive od Kolektivnog Zapada. To je značilo ustupanje suvereniteta.

Konačni učinak bio je da se Francuska s entuzijazmom pridružila NATO-ovom posredničkom ratu protiv Rusije, izgubila svoju “sferu utjecaja” u Sahelu, uništila odnose s Turskom (koji su već bili oslabljeni zbog Macronovih prethodnih kontroverzi) udruživanjem s Armenijom, izgubila povjerenje NATO-a saveznika otkrivanjem detalja o njihovim tajnim raspravama oko konvencionalne intervencije u Ukrajini, i diskreditirala se pred svim muslimanima otvoreno stajući na stranu Izraela protiv Irana nakon što je potonji oborio nadolazeće projektile iznad Jordana.

Ovim tempom više nema vjerodostojne šanse da Francuska oživi tradiciju neovisne vanjske politike nakon pet velikih vanjskopolitičkih pogrešaka koje je Macron napravio u samo posljednje dvije godine. Nanio je takvu štetu ugledu svoje zemlje da je to nemoguće popraviti sve dok je na vlasti. Što je još gore, on kod kuće razbija stršljenovo gnijezdo riskirajući nove nemire potaknute muslimanima zbog svoje tvrdokorne proizraelske politike, što sve loše sluti na budućnost Francuske u narednim godinama.

Izvor.